“Oči su mu bile utonule, glas mu je bio grub i glasan,

Sigurni znakovi da nije ni kolerik ni ponos:

Njegova duga brada dokazivala je njegovu duhovitost, njegovu gracioznost poput svetaca

Crkveni cinober i Mojsijevo lice."

Ovaj nimalo laskav opis Johna Drydena, prvog engleskog pjesnika laureata, opisuje lik Titusa Oatesa, najpoznatijeg po orkestraciji "popske zavjere" .

Ovaj engleski svećenik bio je čovjek odgovoran za izmišljanje priče o katoličkoj zavjeri da se ubije kralj Charles II koja je imala goleme posljedice i dovela do gubitka života mnogih nevinih isusovaca.

Titus Oates

Rođen u Rutlandu u obitelji tkača vrpci iz Norfolka, Titus se školovao na Sveučilištu Cambridge, iako je malo obećavao u akademskom okruženju. Zapravo ga je jedan od njegovih učitelja nazvao "velikim glupanom" i na kraju je otišao bez diplome.

Usprkos tome, njegov nedostatak uspjeha nije bio prepreka ovom plodnom lažljivcu, budući da je jednostavno tvrdio da je stekao kvalifikaciju i dobio dozvolu za propovijedanje. Do svibnja 1670. zaređen je za svećenika Engleske crkve, a kasnije je postao kustos u Hastingsu.

Njegovi problemi počeli su se stvarati čim je stigao. U namjeri da dobije mjesto učitelja, Oates je odlučio optužiti sadašnjeg čovjeka na tom položaju za sodomiju s učenicom. Navod je brzo razmotren iutvrđeno je da je bio lažan, što je dovelo do toga da se Titus suoči s optužbama za krivokletstvo.

Brzo da pobjegne s mjesta zločina, Titus je uspio pobjeći iz zatvora i pobjeći u London.

Međutim, oportunistički Titus, koji je sada bježao od optužbi za lažno svjedočenje, uspio je osigurati imenovanje kapelana za brod Kraljevske mornarice, HMS Adventure.

Dok je brod imao planirano zaustavljanje u Tangeru, Titus našao se u vrućoj vodi jer su ga optužili za nasilništvo koje je u to vrijeme bilo smrtno kazneno djelo i dovelo do njegovog otpuštanja iz mornarice samo godinu dana nakon pridruživanja.

Do kolovoza i po povratku u London ponovno je zarobljen i uhićen te prisiljen vratiti se u Hastings kako bi se suočio s nepodmirenim optužbama. Nevjerojatno, Oates je uspio pobjeći i drugi put. Sada s velikim iskustvom kriminalca u bijegu iza sebe, pomogao mu je prijatelj i mogao se pridružiti kućanstvu kao anglikanski kapelan.

Prilično ne iznenađuje s obzirom na njegovu groznu prošlost i obrazac ponašanja , njegov položaj u kućanstvu bio je kratkotrajan i on je ponovno otišao dalje.

Zaokret u ovoj priči dolazi 1677. godine kada se Oates pridružio Katoličkoj crkvi. Istodobno je udružio snage s čovjekom po imenu Israel Tonge za kojeg se znalo da je umiješan u izazivanje antikatoličkog neprijateljstva. Tonge je napisao članke koji su podržavali brojne teorije zavjere i njegovu mržnju premaIsusovci su dobro dokumentirani.

U to vrijeme, pričalo se da je Titovo zbunjujuće obraćenje na katolicizam šokiralo Tongea iako je on kasnije tvrdio da je to učinjeno kako bi se približio infiltraciji među isusovce.

Titus Oates je tada napustio Englesku i pridružio se isusovačkom koledžu St Omer tvrdeći da je "uspavan čarima papskih Sirena".

Potom je otišao na engleski isusovački koledž sa sjedištem u Valladolidu, samo da bi protjeran. Njegov nedostatak osnovnog latinskog i njegovo bogohulno ponašanje brzo su postali problem za školu i on je bio prisiljen otići.

Njegov ponovni dolazak u St Omer u Francuskoj ponovno je kratko trajao, a njegovi putevi koji su stvarali probleme odvela ga je na isti put još jednom, do protjerivanja.

Nakon što je uspješno otuđio one s kojima je došao u kontakt i pun žara koji će mu trebati za smišljanje teorija zavjere, vratio se u Englesku i ponovno se upoznao sa svojim starim prijateljem Israelom Tongeom.

Zajedno su napisali rukopis koji odražava oštre antikatoličke osjećaje koje su osjećali obje osobe. Optužbe unutar teksta svele su se na “papsku zavjeru” koju su navodno skovali isusovci koji su organizirali atentat na kralja Karla II.

Kralj Karlo II.

Apetit za takvom zavjerom bio je jak, a isusovci su posebno bili meta, budući da su ti katolici koji nisu isusovci bili spremni tražiti priseguodanosti kralju, no isusovci su se opirali takvom sporazumu.

S obzirom na težinu takve tvrdnje, stvar je shvaćena ozbiljno i u kolovozu 1678. sam kralj je upozoren na takvu zavjeru.

Rješavanje optužbi prepušteno je grofu od Danby, Thomas Osborne, koji je bio jedan od kraljevih ministara.

Oates će se nakon toga sastati s Kraljevim tajnim vijećem, iznijevši ukupno 43 optužbe koje su dovele do nekoliko stotina katolika koji su bili upleteni u ovu izmišljotinu.<1

Oates je s nevjerojatnim osjećajem uvjerenja iznio laž, uključujući niz ljudi visokog profila u svoje optužbe, uključujući Sir Georgea Wakemana, liječnika kraljice Catherine od Braganze.

Uz pomoć grof od Danbyja, Oates je uspio proširiti svoje laži na vijeće, s popisom optuženih koji je nastavio rasti na gotovo 81 odvojenu optužbu s nizom visokopozicioniranih pojedinaca među onima koji su suočeni s optužbama.

Nevjerojatno, usprkos njegovom dosjeu u laganju, izbjegavanju suda i općenitom stvaranju problema, Oates je dobio odred da započne hvatanje isusovaca.

Nadalje, Oates je dokazao da bi sve iskoristio u svoju korist, uključujući i smrt anglikanskog suca, Sir Edmunda Berryja Godfreya, kojemu je Oates dao izjavu pod zakletvom, u kojoj je detaljno opisao svoje optužbe.

Ubojstvo suca jemanipulirao Oates kako bi pokrenuo klevetničku kampanju protiv jezuita.

Oatesove laži postajale su sve veće i veće.

U studenom 1678. Oates je tvrdio da je kraljica pokušavala otrovati kralja. Nadalje je tvrdio da je razgovarao sa španjolskim regentom u Madridu što ga je dovelo u sukob s kraljem koji se osobno susreo s don Johnom u Bruxellesu. Vidjevši kroz njegovu mrežu laži i budući da Oates nije uspio točno opisati izgled španjolskog regenta, kralj je naredio da se Oates uhiti.

U drugom obratu sudbine za sretnog i lukavog Oatesa, prijetnja ustavna kriza natjerala je parlament da ga oslobodi. Umjesto da bude kažnjen, dobio je godišnji džeparac i stan u Whitehallu, dobivši visok stupanj pohvala od onih koji su se uključili u ovu prevladavajuću antikatoličku histeriju toga dana.

Bez toga da čak ni kraljeve sumnje nisu bile opravdane dovoljno da osudi Oatesa, prošle su gotovo tri godine sa smaknućima nevinih katolika, prije nego što su ljudi počeli dovoditi u pitanje legitimnost takvih nečuvenih tvrdnji.

Sumnja se počela uvlačiti i glavni sudac William Scroggs počeo je davati sve više nevinih presuda.

Do kasnog ljeta 1681. Oatesu je rečeno da napusti Whitehall, no on nije pokazao namjeru otići i čak je imao smjelosti klevetati kralja kao i svog brata, vojvodu od Yorka, koji je bioKatolik.

Na kraju su ga sustigle sumnje, tvrdnje, prijevare i klevete te je uhićen zbog pobune, novčano kažnjen i zatvoren.

U vrijeme kada je došao katolički kralj James II. na prijestolje 1685., Oates je bio osuđen i osuđen na doživotnu kaznu s dodatnim upozorenjem da ga bičevaju na ulicama grada pet dana svake godine sve dok ne umre. Poniženje i javno premlaćivanje bili su jedina alternativa za kaznu za krivokletstvo koja nije podrazumijevala smrtnu kaznu.

Tri godine, Oates će ostati u zatvoru samo da bi njegova se sreća preokrenula kada mu je protestant William Oranski oprostio njegove zločine i čak je dobio mirovinu za svoj trud.

Na kraju je umro u srpnju 1705. Usamljen, osramoćen lik na lošem glasu, ostavio je trag masovnog uništenja za njim. Velik broj isusovačkih mučenika patio je zbog laži koju je propagirao Oates, umrli su ili u zatvoru ili na dan pogubljenja. Njihova odlučnost, međutim, nije oslabila, kao što se tvrdi da je jedan promatrač primijetio:

“Isusovci se ne boje ni smrti ni opasnosti, objesite ih koliko hoćete, drugi su spremni zauzeti njihovo mjesto”.

Jessica Brain je slobodna spisateljica specijalizirana za povijest. Živi u Kentu i ljubitelj je svega povijesnog.