Krimski rat izbio je 5. oktobra 1853. godine, vojni sukob između Ruskog carstva s jedne strane, protiv saveza Britanije, Francuske, Otomanskog carstva i Sardinije. Složenost rata značila je da su ga različite strane vodile na osnovu različitih razloga, jer su svi imali interes u regionu.

Izbijanje nasilja proizašlo je iz različitih faktora, uključujući pitanje kršćanske manjinska prava u Svetoj zemlji, sveukupno opadanje Otomanskog carstva što je dovelo do “istočnog pitanja” i otpora Britanaca i Francuza ruskoj ekspanziji. Uz toliko mnogo faktora u igri, Krimski rat se pokazao neizbježnim.

U godinama koje su prethodile Krimu, konkurencija između nacija je bila rasprostranjena, a nagrada je bila kontrola Bliskog istoka, što je bilo dovoljno da zapali nacionalno rivalstvo između Francuska, Rusija i Britanija. Francuska je već 1830. iskoristila priliku da okupira Alžir i izgledi za dalji dobitak bili su primamljivi. Francuski car Napoleon III imao je velike planove da obnovi sjaj Francuske na svjetskoj sceni, dok je Britanija željela osigurati svoje trgovačke puteve do Indije i šire.

“ istočno pitanje” kako je poznato bilo je u suštini diplomatsko pitanje usredsređeno na opadanje Otomanskog carstva s drugim zemljama koje se bore za kontrolu nad bivšim osmanskim teritorijama. Ova pitanja su se periodično javljala kaotenzije u turskim domenama izazvale su probleme među evropskim silama koje su pokušavale da iskoriste osmanski raspad.

S obzirom na to da je propalo Otomansko carstvo bilo na čelu međunarodne brige u devetnaestom vijeku, činilo se da je Rusija imala najviše da dobije širenjem svoje teritorije na jug. Do 1850-ih Britanija i Francuska su uskladile svoje interese s Otomanskim carstvom kako bi spriječile rusku ekspanziju. Zajednički interes ujedinio je malo vjerojatan savez zemalja u borbi protiv mogućnosti da Rusija ima koristi od Osmanlija.

Od ranih 1800-ih, Otomansko carstvo je doživljavalo izazove samog svog postojanja. Srpskom revolucijom 1804. godine došlo je do oslobođenja prvog balkanskog hrišćanskog osmanskog naroda. U decenijama koje su usledile, grčki rat za nezavisnost je dodatno opteretio Osmanlije u smislu vojne snage i političke kohezije. Osmanlije su vodile ratove na mnogim frontovima i počeli su da ustupaju kontrolu nad svojim teritorijama kao što je Grčka kada je postala nezavisna 1830.

Samo godinu dana ranije Osmanlije su pristale na Adrianopolski sporazum, koji je Rusima dao i pristup zapadnoevropskim komercijalnim brodovima kroz tjesnace Crnog mora. Dok su Britanija i njeni zapadni saveznici u različitim prilikama podržavali Otomansko carstvo, rezultat carstva u opadanju bio je nedostatak kontroleu spoljnoj politici. I Britanija i Francuska bile su u interesu da što bolje očuvaju Osmanlije, kako bi spriječile ruski pristup Mediteranu. Britanija je posebno bila zabrinuta da bi Rusija mogla imati moć da napreduje prema Indiji, što je zastrašujuća perspektiva za Veliku Britaniju koja je željela izbjeći ispraćaj moćne ruske mornarice. Strah više od bilo čega drugog pokazao se dovoljnim da zapali rat.

Car Nikola I

U međuvremenu je Ruse predvodio Nikola I koji je oslabljeno Osmansko carstvo nazvao „bolesnikom Evrope“. Car je imao velike ambicije da iskoristi ovu slabu tačku i usmjeri se na istočni Mediteran. Rusija je imala veliku moć kao članica Svete alijanse koja je u suštini delovala kao evropska policija. Bečkim ugovorom iz 1815. to je bilo dogovoreno i Rusija je pomagala Austrijancima u gušenju mađarskog ustanka. Sa stanovišta Rusa, očekivali su pomoć u rješavanju pitanja izazvanih raspadom Otomanskog carstva, ali Britanija i Francuska su imale druge ideje.

Iako je postojao niz dugoročnijih uzroka za eskalaciju napetosti, uglavnom zasnovane na kolapsu Otomanskog carstva, pitanje religije bilo je neposredniji izvor sukoba koji je trebao biti riješen. Spor oko kontrole pristupa vjerskim objektimau Svetoj zemlji između katoličke Francuske i pravoslavne Rusije bio je stalni izvor neslaganja između njih dvojice mnogo godina pre 1853. Rastuća tenzija oko ovog pitanja kulminirala je kada su se nemiri dogodili u Vitlejemu, tada regionu Otomanskog carstva. Tokom borbi ubijeno je nekoliko pravoslavnih monaha u sukobu sa francuskim monasima. Car je za ove smrti okrivio Turke koji su imali kontrolu nad ovim krajevima.

Sveta zemlja je predstavljala mnoge probleme, jer je bila domen muslimanskog Osmanskog carstva, ali i od velike važnosti za judaizam i kršćanstvo. U srednjem vijeku religija je podstakla križarske ratove u pokušaju da kontrolira ovu zemlju, dok se kršćanska crkva raspala na manje denominacije s Istočnom pravoslavnom crkvom i Rimokatoličkom crkvom koje su predstavljale dvije najveće grupe. Nažalost, pokazalo se da njih dvoje nisu u stanju da razriješe nesuglasice jer su obojica tvrdili da imaju kontrolu nad svetim mjestima; religija kao izvor sukoba ponovo je podigla svoju glavu.

Otomani nisu bili sretni što se sukob između Francuske i Rusije odvija na njihovoj teritoriji, pa je sultan osnovao komisiju da istraži te tvrdnje. Francuska je predložila da katolička i pravoslavna crkva imaju zajedničku kontrolu nad svetim mjestima, ali to je dovelo do zastoja. Do 1850. godine Turci su Francuzima poslali dva ključa od crkve SvBožića, u međuvremenu je poslat dekret pravoslavnoj crkvi u kojem se garantuje da ključevi neće stati u bravu!

Vrata poniznosti, glavni ulaz u crkvu Rođenja Hristovog

Sledeći red oko ključa od vrata je eskalirao i do 1852. Francuzi preuzeo kontrolu nad raznim svetim mjestima. Car je to smatrao direktnim izazovom i Rusiji i pravoslavnoj crkvi. Za Nikolasa je bilo jednostavno; vidio je zaštitu pravoslavnih kršćana kao prioritet, jer je vjerovao da su mnogi tretirani kao građani drugog reda pod osmanskom kontrolom.

U međuvremenu su same crkve pokušavale da razriješe svoje nesuglasice i dođu do nekog oblika dogovora, nažalost ni Nikola I ni Napoleon III nisu htjeli odustati. Stoga su prava kršćanskih manjina u Svetoj zemlji postala glavni katalizator za predstojeći Krimski rat. Francuzi su promicali prava rimokatolika, dok su Rusi podržavali istočnu pravoslavnu crkvu.

Car Nikolaj I je izdao ultimatum kojim je pravoslavne podanike Osmanskog carstva osigurao pod svojom kontrolom i zaštitom. Takođe je želeo da pokaže Britancima i Francuzima, putem razgovora sa britanskim ambasadorom Džordžom Sejmurom u januaru 1854, da ruska želja za ekspanzijom više nije prioritet i da je jednostavno želeo dazaštiti svoje kršćanske zajednice na osmanskim teritorijama. Car je potom poslao svog diplomatu, kneza Menšikova u specijalnu misiju da zahteva da se stvori ruski protektorat za sve pravoslavne hrišćane u Carstvu koji je brojao oko dvanaest miliona ljudi.

Sa Britanijom koja je djelovala kao navodni posrednik, postignut je kompromis između Nikole i Osmanlija, međutim, nakon što su razmotreni daljnji zahtjevi, sultan, koji je imao podršku britanskog ambasadora, odbio je svaki dalji sporazum. To je bilo neprihvatljivo za obje strane i time je postavljena faza rata. Osmanlije su, uz stalnu podršku Francuske i Britanije, objavile rat Rusiji.

Izbijanje Krimskog rata bio je kulminacija dugoročnih međunarodnih pitanja zajedno sa neposrednim sukobima oko kršćanskih manjina u Svetoj zemlji. Nekoliko godina je vlast koju je vršilo Otomansko carstvo u opadanju pružala priliku drugim nacijama da prošire svoju bazu moći. Na kraju se pokazalo da je želja za moći, strah od konkurencije i sukob oko religije preteški za rješavanje.

Jessica Brain je slobodni pisac specijalizovan za istoriju. Sa sjedištem u Kentu i zaljubljenik u sve povijesne stvari.