Suprugu kraljice Viktorije Albertu se inače pripisuje da je bio pokretač Velike izložbe 1851., ali čini se da jednako toliko pohvala za organizaciju ovog izvanrednog događaja treba dati i jednom Henryju Coleu.

U to je vrijeme Henryjev dnevni posao bio pomoćnik zapisničara u Uredu za javne arhive, ali imao je mnogo drugih interesa uključujući pisanje, uređivanje i izdavanje časopisa. Čini se da su Henryjeve glavne strasti bile industrija i umjetnost, a oboje je kombinirao kao urednik Journal of Design. Časopis je poticao umjetnike da svoje dizajne primjenjuju na svakodnevne artikle koji su se potom mogli masovno proizvoditi i prodan velikom neopranom.

1846., u ulozi člana vijeća Društva umjetnosti, Henry je predstavljen princu Albertu. Čini se da su se Henry i princ dobro slagali jer je nedugo zatim društvo dobilo Kraljevsku povelju i promijenilo ime u Kraljevsko društvo za poticanje umjetnosti, proizvođača i trgovine.

Sa svojim raison d'être sada jasno definirano društvo priredilo je nekoliko relativno malih izložbi kako bi promoviralo svoju svrhu. Bez sumnje impresioniran mnogo većim opsegom francuske 'Industrijske izložbe' 1844., Henry je tražio potporu princa Alberta za organiziranje sličnog događaja u Engleskoj.

U početku je bilo malo zanimanja za konceptizložba tadašnje vlade; ne pokolebani time Henry i Albert nastavili su razvijati svoju ideju. Htjeli su da to bude za sve nacije, najveća zbirka umjetnina u industriji, 'u svrhu izložbe natjecanja i poticaja', a najvažnije je da se samofinancira.

Pod sve većim pritiskom javnosti vlada je nevoljko osnovala Kraljevsko povjerenstvo da istraži tu ideju. Čini se da je pesimizam brzo zamijenio entuzijazam kada je netko 'moćnicima' objasnio koncept samofinancirajućeg događaja. Sada shvaćeno, nacionalni ponos nalagao je da izložba mora biti veća i bolja od bilo čega što su ti Francuzi mogli organizirati.

Organizirano je natjecanje za projektiranje zgrade koja ne samo da bi bila dovoljno velika, već bi bila i dovoljno raskošna da u njoj smjesti događaj. Tvrtka Fox and Henderson na kraju je dobila ugovor, predavši planove temeljene na dizajnu Josepha Paxtona. Paxtonov dizajn prilagođen je staklenom i željeznom stakleniku koji je izvorno proizveo za kuću Chatsworth vojvode od Devonshirea.

Pitanje prikladnog mjesta riješeno je kada je vojvoda od Wellingtona podržao ideju Hyde Parka u središtu London. Dizajn impresivnog konzervatorija od stakla i željeza, ili Kristalne palače kako će postati popularnije poznat, izmijenjen je kako bi se prilagodio prilično velikom brijestu parkadrveća prije nego što je gradnja konačno započela.

Bilo je potrebno oko 5000 mornarica da se podigne 1850 stopa (564 m) duga i 108 stopa (33 m) visoka građevina. Ali posao je dovršen na vrijeme i Veliku izložbu otvorila je kraljica Viktorija 1. svibnja 1851.

Izlošci su uključivali gotovo sva čuda viktorijanskog doba, uključujući keramiku, porculan, željezne predmete, namještaj, parfeme, klavire , vatreno oružje, tkanine, parni čekići, hidraulične preše pa čak i poneka kuća ili dvije.

Iako je izvorni cilj svjetskog sajma bio slavlje umjetnosti u industriji za dobrobit svih naroda, u praksi čini se da je pretvoren više u izlog za britansku proizvodnju: više od polovice od 100 000 izloženih eksponata bilo je iz Britanije ili Britanskog Carstva.

Otvaranje Velike ekspedicije 1851. slučajno se poklopilo s izgradnju još jedne velike inovacije industrijske revolucije. Posjet Londonu tek je postao izvediv za mase zahvaljujući novim željezničkim linijama koje su se proširile diljem zemlje. Organizirani su obilasci crkava i radova iz cijele zemlje kako bi se vidjeli "Radovi industrije svih naroda" smješteni u Paxtonovoj blistavoj Kristalnoj palači.

Kraljica Viktorija otvara Velika izložba u Kristalnoj palači u Hyde Parku

Velika izložba 1851. trajala je od svibnja do listopada i tijekom tog vremena šestmilijuni ljudi prošli kroz ta kristalna vrata. Manifestacija se pokazala najuspješnijom ikad organiziranom i postala je jedna od ključnih točaka devetnaestog stoljeća.

Ne samo da se sama financirala, nego je čak i ostvarila malu zaradu. Zapravo dovoljno za Henryja Colea da ostvari svoj san o kompleksu muzeja na imanju u Južnom Kensingtonu u kojem se sada nalaze Muzej znanosti, Prirodoslovni muzej i Muzej Viktorije i Alberta, kao i Imperial College of Science, Royal Colleges of Art, Glazba i orguljaši i da ne zaboravimo Albert Hall!

A što se dogodilo sa samom Kristalnom palačom? Paxtonov pametan dizajn ne samo da je omogućio da se zgrada brzo podigne, već i da se rastavi. I tako je nedugo nakon izložbe cijela građevina uklonjena s lokacije Hyde Parka i ponovno podignuta u Sydenhamu, tada uspavanom selu u krajoliku Kenta, sada multietničkom dijelu jugoistočnog Londona.

budućnost za Paxtonovu palaču na vrhu Sydenham Hilla ipak nije bila sretna. Nakon što je stavljena u razne svrhe u godinama koje su uslijedile, zgrada je konačno uništena u požaru 30. studenog 1936. Plamen je navodno obasjao noćno nebo i bio vidljiv kilometrima.

Nažalost, zgrada nije bila adekvatno osigurana da pokrije troškove ponovne izgradnje. Ostalo je vrlo malo dokaza o ovom čudu viktorijanskog doba osim temelja i nekihklesarstvo. Međutim, sjećanje na slavnu prošlost preživjelo je i danas, budući da je taj uspavani zaselak u Kentu s vremenom postao dio šireg Londona, a okolno područje postalo poznato kao Kristalna palača.