Negostoljubiv teren, nemilosrdno i nepredvidivo vrijeme, polomljena plemenska politika, turbulentni odnosi s lokalnim stanovništvom i naoružanim civilima: ovo su samo neka od pitanja koja su dovela do propasti Britanije u Afganistanu.

Ovo se odnosi ne posljednjem ratu u Afganistanu (iako bi vam bilo oprošteno što tako mislite), već britanskom poniženju u Kabulu prije skoro 200 godina. Ovaj epski poraz dogodio se tokom prvog afganistanskog rata i engleske invazije na Afganistan 1842.

Bilo je to vrijeme kada su britanske kolonije, a zapravo i Istočnoindijska trgovačka kompanija, bile izuzetno oprezne u pogledu ruske ekspanzije moći na istoku. Smatralo se da će ruska invazija na Afganistan biti neizbježan dio ovoga. Takva invazija je naravno konačno realizovana više od jednog veka kasnije sa sovjetsko-avganistanskim ratom 1979-1989.

Ovaj period u 19. veku je nešto što istoričari nazivaju 'Velika igra', tegljač rata između Istoka i Zapada oko toga ko će kontrolisati region. Iako je ovo područje i danas u sporu, prvi avganistanski rat nije bio toliko poraz za Britance, koliko je bilo potpuno poniženje: vojna katastrofa neviđenih razmjera, kojoj je možda pratio samo pad Singapura tačno 100 godina kasnije.

U januaru 1842., tokom Prvog anglo-avganistanskog rata, prilikom povlačenja nazadu Indiju, čitave britanske snage od oko 16.000 vojnika i civila su uništene. Do ovog trenutka britanska vojska i privatne vojske Istočnoindijske kompanije imale su reputaciju u cijelom svijetu da su nevjerojatno moćne i postojane britanske efikasnosti i reda: nastavak ovog uspjeha očekivao se u Afganistanu.

U strahu od povećanog ruskog interesa za to područje, Britanci su odlučili da napadnu Afganistan i neosporno umarširali u Kabul početkom 1839. godine sa snagama od otprilike 16.000 do 20.000 britanskih i indijskih vojnika, zajednički poznatih kao Ind. Ipak, samo tri godine kasnije, postojao je samo jedan poznati Britanac koji je zateturao u Dželalabad u januaru 1842., nakon što je pobjegao od pokolja koji je zadesio njegove drugove u Gandamaku.

Dost Mohammed

The okupacija u Kabulu je počela dovoljno mirno. Britanci su prvobitno bili u savezu sa domorodačkim vladarom Dostom Muhamedom, koji je tokom prethodne decenije uspeo da ujedini rascepkana avganistanska plemena. Međutim, kada su se Britanci počeli bojati da je Muhamed u krevetu s Rusima, on je zbačen i zamijenjen korisnijim (za Britance ionako) vladarom Shah Shuja.

Nažalost, šahova vladavina nije bila takva sigurni kako bi Britanci htjeli, pa su ostavili dvije brigade trupa i dva politička pomoćnika, Sir Williama Macnaghtena i Sir Alexandera Burnsa, upokušaj da se održi mir. Ovo, međutim, nije bilo tako jednostavno kao što se činilo.

Temeljne tenzije i ogorčenost okupatorskih britanskih snaga prerasli su u punu pobunu lokalnog stanovništva u novembru 1841. I Burns i Macnaghten su ubijeni. Britanske snage koje su odlučile da ne ostanu u utvrđenom garnizonu unutar Kabula, već u kantonu izvan grada, bile su opkoljene i potpuno prepuštene na milost i nemilost avganistanskom narodu. Do kraja decembra situacija je postala opasna; međutim Britanci su uspjeli dogovoriti bijeg u Indiju pod britanskom kontrolom.

Sa pobunom u punoj snazi, možda je iznenađujuće da je ovim pregovorima Britancima zapravo bilo dozvoljeno da pobjegnu iz Kabula i krenu u Jalalabad, oko 90. miljama daleko. Moguće je da im je dozvoljeno da odu samo da bi kasnije postali žrtve zasjede kod Gandamaka, međutim da li je to tako ili ne, nije poznato. Tačne procjene o tome koliko je ljudi napustilo grad razlikuju se, ali se radilo o između 2.000 i 5.000 vojnika, plus civila, žena, djece i logoraša.

Oko 16.000 ljudi na kraju je evakuisalo Kabul 6. januara 1842. godine. na čelu sa tadašnjim glavnim komandantom snaga, generalom Elphinstoneom. Iako su nesumnjivo bježali za svoje živote, njihovo povlačenje nije bilo lako. Mnogi su umrli od hladnoće, gladi, izloženostii iscrpljenost na maršu od 90 milja kroz opasne avganistanske planine u užasnim zimskim uslovima. Kako se kolona povlačila, uznemirivale su ih i avganistanske snage koje su pucale na ljude dok su marširali, od kojih većina nije bila u stanju da se brani. Oni vojnici koji su još bili naoružani pokušali su pokrenuti akciju pozadinske garde, ali bez uspjeha.

Ono što je započelo kao brzopovlačenje brzo je postalo marš smrti kroz pakao za oni koji su bježali dok su ih pohvatali jedan po jedan, uprkos tome što im je sporazum uopće dozvoljavao da se povuku iz Kabula. Kako su avganistanske snage pojačavale napade na vojnike koji su se povlačili, situacija je konačno prerasla u masakr kada je kolona došla do Khurd Kabula, uskog prolaza dug nekih 5 milja. Opkoljeni sa svih strana i u suštini zarobljeni, Britanci su bili raskomadani, sa preko 16.000 izgubljenih života za nekoliko dana. Do 13. januara svi su, činilo se, bili ubijeni.

U prvim krvavim posljedicama bitke, činilo se da je samo jedan čovjek preživio pokolj. Zvao se pomoćnik hirurga Vilijam Brajdon i nekako je došepao u sigurnost Dželalabada na smrtno ranjenom konju, posmatran od onih britanskih trupa koje su strpljivo čekale njihov dolazak. Upitan šta se dogodilo s vojskom, odgovorio je "Ja sam vojska".

Prihvaćena teorija je bila da je Brydon biodozvoljeno da živi kako bi ispričao priču o tome šta se dogodilo u Gandamaku i obeshrabrio druge da izazovu Avganistance da ih ne bi suočila ista sudbina. Međutim, sada je šire prihvaćeno da su neki taoci uzeti, a drugi uspjeli pobjeći, ali su se ti preživjeli počeli pojavljivati ​​tek nakon što je bitka završena.

Međutim, ono što je nepobitno je apsolutni užas koji je zadesio te britanske vojnike i civile u povlačenju, i kakvo je jezivo krvoproliće moralo biti ta poslednja poslednja borba. To je bilo i krajnje poniženje za Britansku imperiju, koja se potpuno povukla iz Afganistana i čija je reputacija bila ozbiljno narušena.