Blitz. Siguran sam da dok čitate te riječi, slike vam padaju na pamet. Možda su to slike oštećenih zgrada, hrpe ruševina, stotine ljudi naguranih u sklonište stanice podzemne željeznice sa svojim pohabanim koferima i plišanim medvjedićima. A možda i slike domoljublja. Duh ljudi 'ostani smiren i nastavi', vibra 'London može izdržati', izlozi na kojima piše 'bombardirani, ali ne i poraženi'. Ova vrsta patriotizma i morala skovana je kao 'Blitz duh' i postala je popularna fraza u filmu i člancima. Neki ga čak koriste kao opći, svakodnevni izraz.

Sklonište od zračne opasnosti u postaji londonske podzemne željeznice tijekom The Blitza.

Ono što bi moglo iznenaditi mnoge ljude je da je ova ideja o 'Blitz duhu' u Lažna činjenica, pogrešno protumačen koncept u kojem je mračna volja ljudi da nastave jer nisu imali drugog izbora protumačena, možda namjerno, u dobro konstruirano propagandno sredstvo, ne samo za naše neprijatelje, već i za buduće generacije saveznika.

Dok sam pisao svoju sveučilišnu disertaciju, počeo sam birati najbolji trenutak Britanije da istražim je li ovo uobičajeno uvjerenje o visokom moralu unatoč svemu zapravo istinito. Prije sam čitao službena izvješća o moralu i morao sam se zapitati kako je vlada mogla reći da su ljudi općenito 'veseli', 'vrlo samopouzdani' i 'dobrog srca podnose bombardiranje' dok njihovi domovi, škole iživoti su se sustavno uništavali. Na vrhuncu sedamdeset i šest noći uzastopnog bombardiranja Londona je patio, njihov duh je očito bio "iznimno dobar".

Žene koje spašavaju dragocjene stvari iz svoje bombardirane kuće

Počeo sam se pitati koliko bi to moglo biti točno. Kako bih usporedio kako su ljudi stvarno mislili o bombardiranju protiv vladinog stajališta, počeo sam čitati osobna pisma i dnevnike onih koji su to proživjeli. Gledao sam različite elemente društva kako bih dobio što jasniju i širu sliku; radnici u trgovinama, upravitelji ARP-a i državni službenici, oni koji su živjeli na visokoj nozi i oni koji su sve izgubili. Našao sam opći konsenzus; nema visokog morala. Očekivano, ljudi su govorili o psihološkom učinku; strah da će ostati zarobljeni pod ruševinama vlastite kuće, da neće stići na vrijeme u sklonište. Drugi su govorili o čistoj neugodnosti; golemi krateri na cesti koji sprječavaju autobuse da putuju njihovom uobičajenom rutom, što mnogima onemogućava dolazak na posao.

Uredski radnici biraju put do posla kroz ostatke bombe nakon teškog zračnog napada.

Drugim riječima, čitam da nitko s osjećajući da da, bili su u strahu za svoje živote od trenutka kad se smračilo pa do izlaska sunca, sedamdeset i šest dana u kasu, ali nema veze, stavimo kotlić. Zapravo,nije postojao niti jedan jedini dan kada bih službeno vladino mišljenje mogao usporediti s osobnim osjećajima ljudi. Dakle, sada sam morao odgovoriti na pitanje; zašto?

Ideja na koju sam odmah naletio bila je "mit o duhu Blitza", koncept koji je stvorio i doista potvrdio povjesničar Angus Calder. Postavio je teoriju da je zapravo ono što se činilo visokim moralom, tj. ljudi s puno borbenog duha, uglavnom nezabrinutim štetom u njihovim domovima i životima i s onim britanskim konceptom 'ostani smiren i nastavi dalje', zapravo 'tmurna spremnost nastaviti' ili pasivni moral. To znači da su imali taj navodni borbeni duh jer su morali, jer nisu imali drugog izbora, a ne zato što su htjeli nastaviti!

To je u to vrijeme bilo očito onim pojedincima koji su to dokumentirali, izražavajući svoje prave osjećaje u svojim dnevnicima i pismima. Ali vlada ih nije pročitala, niti ih je čak uzela u obzir kada je trebalo mjeriti moral zemlje. Stoga su ono što su vidjeli bile žene koje su nastavile nositi svoje rublje u svojim vrtovima zatrpanim bombama, muškarci koji su nastavili putovati na posao, jednostavno umjesto toga krenuli drugom rutom, a djeca su se i dalje igrala na ulici, koristeći mjesta bombardiranja kao svoje nove igrališta. Ono što Calder tvrdi je da su ta opažanja netočno protumačena kao visoki moral, jednostavno zato što se izvana činilo kaoiako su svi uglavnom bili sretni da nastave kao i normalno.

Nije se smatralo da pokušavaju živjeti kao prije jer za njih nije bilo druge alternative. Nitko se nije sjetio zaviriti unutra, zapravo pitati prosječnog čovjeka na ulici kako je, snalazi li se ili možda što treba da mu malo pomogne. Čak su i publikacije tog vremena govorile o tome kako su se svi dobro nosili, zbog čega se uništavanje ovih noćnih racija činilo manjom neugodnošću.

Očito je svima bilo u interesu pročitati da su se čak i oni koji su bili najteže pogođeni snalazili jednako dobro kao i prije. To bi potaknulo opći pozitivan moral u cijeloj zemlji, a možda bi, kao što sam već spomenuo, čak i uvjerilo naše neprijatelje da nas ne mogu slomiti. Možda je to onda samo po sebi bilo samoispunjavajuće proročanstvo; slučaj 'Čini se da su gospođa i gospođa Jones na cesti prilično vesele, pa se ne mogu žaliti'. Čak i da je to bio slučaj, turobna spremnost je ostala.

Premijer Winston Churchill posjećuje East End u Londonu tijekom Blitza.

Dakle, možda su htjeli da se ovaj moral pogrešno protumači. Možda je netko usput spomenuo da sigurno nitko ne može biti toliko sretan nakon gubitka kuće, a drugi viši vladin dužnosnik im je rekao da budu tihi, ovo bi zapravo moglo ići u njihovu korist. Ili moždajednostavno su vjerovali da je dovoljan samo pogled izvana. U svakom slučaju, ono što mi skovamo da je taj dobro poznati Blitz duh zapravo nije bio točan prikaz i možda ljudi nisu baš bili toliko sretni da 'ostanu mirni i nastave' kako bismo željeli vjerovati.

Shannon Bent, BA Hons. Nedavno sam diplomirao ratne studije na Sveučilištu Wolverhampton. Moji posebni interesi su sukobi u dvadesetom stoljeću, posebno društvena povijest Prvog i Drugog svjetskog rata. Imam strast za učenjem izvan obrazovnog sustava i nastojim upotrijebiti tu strast u vođenju muzeja i stvaranju izložaka kako bih stvorio interaktivne prostore u kojima mogu uživati ​​ljudi svih dobi i interesa, istovremeno promičući važnost povijesti za budućnost. Vjerujem u važnost povijesti u svim njezinim oblicima, a posebno vojne povijesti i ratnih studija i njezinu glavnu ulogu u stvaranju budućnosti, te njezinu upotrebu da nas vodi i uči iz naših pogrešaka.