“Nikad nije kasno za povratak”

1940. godine počeo je dio Drugog svjetskog rata koji je postao poznat kao 'Borba za sjevernu Afriku'. Ovaj pustinjski rat, ili Zapadna pustinjska kampanja (kako je također bila poznata) trajala je tri duge godine i odvijala se u Egiptu, Libiji i Tunisu. To je postala prva velika saveznička pobjeda u ratu, zaslugom savezničkih zračnih snaga.

U ovoj kampanji Zapadne pustinje 1941. godine nastao je 'Klub kasnih dolazaka'. Pokrenuli su ga u to vrijeme britanski vojnici, a bio je poznat i kao Klub 'Winged Boot' ili 'Flying Boot'. Tokom ovog sukoba mnogi avijatičari su oboreni, izvučeni iz aviona ili su sletjeli duboko u pustinji, a često i iza neprijateljskih linija.

Spitfire na sletištu u zapadnoj pustinji.

Ako su se ovi ljudi vratili u svoje bazne kampove, to je vjerovatno bio dug i naporan put . Međutim, kada su se vratili, bili su poznati kao "corps d'lite" ili "kasni dolasci". Oni su se vraćali kući mnogo kasnije od onih pilota koji su se u svojim avionima uspjeli vratiti u svoje baze. Neki su bili nestali nekoliko sedmica prije nego što su se vratili u svoje logore. Kako se sve više i više ovih situacija događalo i sve više avijatičara se kasno vraćalo, mitologija koja okružuje njihova iskustva rasla je i formiran je neformalni klub.

Srebrna značka koja prikazuje čizma sa krilimakoji se proteže sa strane dizajnirao je u njihovu čast komandant krila RAF-a George W. Houghton. Značke su bile (prikladno) izlivene u pijesak u srebru koje su napravljene u Kairu. Svaki član kluba dobio je svoju značku i potvrdu o tome šta ih je činilo kvalifikovanim za članstvo. Certifikat je uvijek sadržavao riječi „nikad nije kasno vratiti se“ koje su postale moto kluba. Značke su se trebale nositi na lijevoj grudi letačkih odijela zrakoplovne posade. Procjene se razlikuju, ali u trogodišnjem sukobu oko 500 ovih znački je podijeljeno vojnom osoblju koje je bilo u službama Britanije i Commonwealtha.

Uvjeti za ove avijatičare koji su oboreni, sletjeli ili spašeni u Zapadnu pustinju bili bi gotovo nepodnošljivi. Užareni dani praćeni ledenim noćima, pješčanim olujama, muvama i skakavcima, bez vode osim onoga što su mogli spasiti i ponijeti iz pogođenih aviona i uvijek prisutna opasnost da ih neprijatelj otkrije. Osim toga, uniforma zrakoplovne posade RAF-a u to vrijeme bila je užasno prikladna za pustinju tokom dana, ali bar Irving jakna i čizme podstavljene krznom bi ih grijale preko noći.

U mnogim slučajevima zahvaljujući gostoprimstvu i ljubaznosti lokalnih Arapa koji su sakrili savezničke avijatičare i snabdijevali ih vodom i zalihama, oni su se uopće uspjeli vratiti. Mnogi od ovih vazduhoplovnih dnevnikasadrže priče o bliskom brijanju s neprijateljem i o tome da se mora raditi sve, od skrivanja ispod prostirki u beduinskim šatorima, oblačenja samih Arapa do čak, u ekstremnim slučajevima, pretvaranja da su pripadnici neprijateljskih snaga. Sve ove razne obmane bile su neophodne jednostavno da bi preživjeli dovoljno dugo da se vrate preko neprijateljskih linija i na sigurno. Postoje zapisi o nekim avijatičarima koji su se spuštali čak 650 milja na neprijateljsku teritoriju i morali da se vrate na naporan put. Nema sumnje da mnogi od ovih avijatičara duguju svoje živote ljubaznosti i gostoprimstvu mještana koji su im pomogli da ih se sakriju, a u nekim slučajevima čak i odveli u logor.

Leteći oficir E. M. Mason iz Odreda RAF 274. eskadrile opušta se na svom padobranu nakon što se autostopom vraćao u bazu odreda u Gazali, Libija, nakon zračne borbe 10 milja zapadno od Martube.

Članstvo u klubu bilo je ekskluzivno za Kraljevske zračne snage ili kolonijalne eskadrile koje su se borile u kampanji Zapadne pustinje. Međutim, 1943. godine neki američki avijatičari, koji su se borili na evropskom pozorištu i koji su takođe bili oboreni iza neprijateljskih linija, počeli su da usvajaju isti simbol. Neki su hodali stotinama milja iza neprijateljskih linija kako bi se vratili na savezničku teritoriju, a mnogima od njih pomogli su lokalni pokreti otpora. Zato što su uspjeli izbjeći zarobljavanjepoznati kao evaders i Krilata čizma također je postao simbol ove vrste izbjegavanja. Kada bi se ova američka posada vratila u Veliku Britaniju, i nakon što su ih obavještavali RAF-ovi, često bi odlazili u Hobson and Sons u Londonu kako bi napravili svoje značke 'Winged Boot'. Kako nikada nisu bili 'zvanični' jer se nisu borili u Zapadnoj pustinji, nosili su svoje bedževe ispod revera na lijevoj strani.

Iako klub više nije aktivan, i definitivno je najkraće živjelo u svjetskom ratu Dva zračna kluba (drugi uključuju: Caterpillar Club, The Guinea Pig Club i The Goldfish Club) njegov duh živi u Air Force Escape and Evasion Societu. Ovo je američko društvo koje je osnovano u junu 1964. godine. Oni su usvojili Krilatu čizmu jer nije bilo prikladnijeg simbola od onog koji je odavao čast onim prvim bjeguncima kroz neprijateljsku teritoriju kojima su pomagali borci otpora. AFEES je društvo koje ohrabruje avijatičare da ostanu u kontaktu sa onim organizacijama otpora i pojedincima koji su im pomogli da spasu živote u njihovim dugim šetnjama do sigurnosti. Njihov moto je, 'nikada nećemo zaboraviti'.

"Naša organizacija održava blisku vezu koja postoji između spuštenih avijatičara i ljudi iz Otpora koji su omogućili njihovu evaziju uz veliki rizik za sebe i njihove porodice." – Bivši predsjednik AFEES-a Larry Grauerholz.

AFEES je zauzvrat bio inspiriran The Royal AirForces Escaping Society. Ovo društvo je osnovano 1945. godine, a raspušteno 1995. godine. Svrha mu je bila finansijska podrška onima koji su još živi, ​​ili rođacima onih koji su izgubili živote, koji su pomogli pripadnicima RAF-a da pobjegnu i izbjegnu zarobljavanje tokom Drugog svjetskog rata. Moto Društva za bekstvo Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva bio je 'Solvitur Ambulando', 'Spašeno hodanjem'.

Bilo da šetaju kroz ogromno prostranstvo neprijateljske okupirane pustinje, ili im pomaže u bijegu evropski otpor, te hrabre zrakoplovne posade koje bili su 'spašeni hodanjem' zaista su pokazali kako 'nikad nije bilo kasno za povratak', a samim tim i 'nikada nećemo zaboraviti' njih i sve što su radili tokom Drugog svjetskog rata.

Autor Terry MacEwen, slobodni pisac.