Sposobnost komunikacije putem zajedničkog jezika nešto je što svi uzimamo zdravo za gotovo. To je dio nacionalne tradicije i kulture, no tijekom stoljeća, neki su jezici bili ugroženi i borili su se za opstanak.

Uzmimo za primjer cymraeg ili velški, koji je jezik porijeklom s Britanskih otoka , koji potječe iz keltskog jezika kojim su govorili stari Britanci. Tijekom svoje povijesti suočavao se s brojnim izazovima za svoje postojanje.

Velški je britonski jezik, što znači britanski keltski podrijetlom i govorio se u Britaniji čak i prije rimske okupacije. Smatra se da je u Britaniju stigao oko 600. pr. Kr., a keltski se jezik razvio na Britanskom otočju u britonski jezik koji je bio osnova ne samo za velški, već i za bretonski i kornski. U to su se vrijeme u Europi keltski jezici govorili diljem kontinenta čak do Turske.

Jedna od prvih riječi na velškom koja je sačuvana i zabilježena bila je upisana oko 700. godine nove ere na nadgrobnoj ploči u crkvi St Cadfan u Tywynu, u povijesnom okrugu Merionethshire. Međutim, smatra se da prvi pisani velški datira još 100 godina unatrag, odražavajući bogatu povijest ovog jezika.

Rani velški njegovih keltskih predaka postao je medij za srednjovjekovne velške pjesnike kao što su Aneirin i Talesin. Obje su ličnosti postale značajni bardovi i njihov je rad sačuvan zasljedeće generacije uživati.

Aneirin je bio britonski pjesnik iz ranog srednjeg vijeka čije je djelo sačuvano u rukopisu koji datira iz trinaestog stoljeća pod nazivom “Knjiga Aneirina”. Unutar ovog teksta koristi se kombinacija starog velškog i srednjeg velškog. Iako nitko nije siguran u točno vrijeme nastanka ove poezije, vrijednost usmene tradicije koja se prenosi kroz generacije je očita.

Aneirinino najpoznatije djelo pod nazivom "Y Gododdin" bila je srednjovjekovna velška pjesma sastavljena od niza elegija za sve one koji su se borili za britonsko kraljevstvo Gododdin. Smatralo se da su ovi ratnici iz sjevernobritanskog kraljevstva susreli svoju sudbinu 600. godine nove ere kada su poginuli u borbi protiv kutova Deire i Bernicije u bitci kod Catraetha.

U međuvremenu, kolega bard po imenu Taliesin bio je poznati pjesnik koji je služio na dvorovima nekoliko britonskih kraljeva. S obzirom na to da mu se pripisuju mnoge srednjovjekovne pjesme, nije teško razumjeti zašto ga se naziva Taliesin Ben Beirdd ili Taliesin, poglavica bardova.

Pod Anglosaksoncima se velški jezik postupno razvio. U jugozapadnim regijama Britanije jezik se razvio u rane temelje kornvalskog i velškog, dok se u sjevernoj Engleskoj i nizinskoj Škotskoj jezik razvio u kumbrički.

Velški se govorio u razdoblju srednjeg vijeka, između1000. i 1536., postao je poznat kao srednjovelški.

Od dvanaestog stoljeća nadalje, srednjovelški je bio temelj za jedan od najpoznatijih rukopisa tog vremena u Britaniji, Mabinogion. Ova slavna književna zbirka proznih priča jedan je od najranijih primjera te vrste, za koju se smatra da potječe ili iz dvanaestog ili trinaestog stoljeća i inspirirana ranijim pripovijedanjem.

Priče Mabinogiona eklektična su i sveobuhvatna proza ​​koja čitatelju nudi izbor između različitih žanrova. Širina stilova obuhvaćenih tekstom uključuje romansu i tragediju, kao i fantastiku i komediju. Sastavljen od raznih pripovjedača tijekom određenog vremenskog razdoblja, Mabinogion je svjedočanstvo o srednjem velškom i usmenim predajama koje su preživjele.

To je također bilo razdoblje u velškoj povijesti kojim su dominirali mnogi prinčevi koji su upravljali njihovim zemljama , koristeći velški kao administrativni alat kao iu svakodnevnoj upotrebi među višim klasama.

Primjer njegove primjene u velškoj upravi je stvaranje velških zakona poznatih kao 'Cyfraith Hywel', sastavljenih u desetoj stoljeća Hywel ap Cadell, kralj od Walesa. Ova povijesna osoba je preuzela kontrolu nad ogromnim dijelovima zemlje i s vremenom je stekla kontrolu nad cijelom regijom. U tom je trenutku smatrao prikladnim spojiti sve zakone Walesa. Rani primjerak iz trinaestog stoljećapreživjela i danas.

U ovom je razdoblju kršćanska crkva također igrala vrijednu ulogu u kopiranju i snimanju dokumenata za prosperitet. Vjerski redovi kao što su cistercitske opatije bili su posebno vitalni.

Sljedeće značajno razdoblje u povijesti velškog jezika datira iz vremena Henrika VIII. i proteže se do modernog razdoblja. Od 1536. godine i Zakona o uniji Henrika VIII. velški jezik počeo je patiti zbog donesenih zakona koji su dramatično utjecali na njegov status administrativnog jezika.

Ovo je označilo razdoblje velikih promjena za cijelo Britansko otočje i s engleski suverenitet nad Walesom, zabranjena je uporaba velškog jezika i uklonjen mu je službeni status. Štoviše, događala se kulturološka promjena s mnogim pripadnicima velškog plemstva koji su prihvatili perspektivu koja je bila više usmjerena na engleski, podržavajući jezik i sve što dolazi s njim.

Ostatak velškog stanovništva morao se pridržavati ova nova stroga pravila. Međutim, to nije uspjelo spriječiti da se velški govori među općom populacijom za koju je bilo važno zadržati svoj jezik, običaje i tradiciju.

Usprkos tome, pitanje je bilo složenije, kao što je uklanjanje njegovog službenog statusa kao administrativni jezik značio je da se od ljudi očekuje da na poslu komuniciraju na engleskom. Ovo stezanje proširilo se i na obrazovanje kao sredstvopotiskujući jezik od ranog djetinjstva.

Ploča u spomen na biskupa Williama Morgana u crkvi Llanrhaeadr ym Mochnant. Godine 1588. bio je ovdje vikar kada je preveo Bibliju na velški. Pripisivanje: Eirian Evans. Licencirano pod generičkom licencom Creative Commons Attribution-Share Alike 2.0.

Religija je još jednom odigrala ključnu ulogu u osiguravanju da jezik ipak ostane u uporabi, očuvan i zabilježen. Godine 1588. Biblija, poznata kao Biblija Williama Morgana, objavljena je prvi put na velškom.

Daljnji izazov očuvanju velškog došao je s priljevom govornika engleskog u zemlju u osamnaestom stoljeću, uglavnom izazvan učincima industrijske revolucije.

Bilo je to doba velike masovne migracije i za kratko vrijeme engleski je jezik počeo preplavljivati ​​radna mjesta kao i ulice Walesa, brzo je postao uobičajen jezik kojim govore svi.

U devetnaestom stoljeću velški jezik još uvijek nije imao koristi od rastuće razine pismenosti među općom publikom. Dok su djeca morala pohađati školu, velški nije bio dio školskog programa. Engleski je još uvijek bio dominantan jezik jer je predstavljao administraciju i poslovanje u doba imperijalne ekspanzije.

U dvadesetom stoljeću sve je više dolazilo do spoznaje da velški jezik iGovornici velškog bili su diskriminirani, na primjer, 1942. godine Zakon o velškim sudovima službeno je riješio pitanje prisiljavanja tuženika i tužitelja da govore engleski i uveo novi zakon koji dopušta upotrebu velškog na sudovima.

Do 1967. godine uveden je vrlo važan i ključan dio zakona zahvaljujući kampanji mnogih pojedinaca, uključujući Plaid Cymru i Welsh Language Society.

Ovaj je zakon uglavnom modeliran prema Izvješću Hughesa Parryja samo dvije godine ranije u kojem je navedeno da velški treba imati jednak status kao i engleski na sudovima, kako pisanim tako i govornim.

Ovo je označilo ključni trenutak kada su se predrasude uvedene tijekom razdoblja Tudora počele mijenjati. Danas se velški jezik prihvaća i govori kod kuće, na radnom mjestu, u zajednici i u vladi. U popisu stanovništva 2011. preko 562 000 ljudi navelo je velški kao svoj glavni jezik.